Sto u ćošku pod brezama,
Upetljani mirisi kafe, čaja.
Jesen uvijek miriše na rastanke.
Jedva osjetljivi prsti prijeđu mi preko dlanova i povuku se.
Jesen uvijek miriše na stara pitanja; kako si?
Uvijek ista laž, ponekad istina; dobro, pišem.
Uvijek isti odbjegli pramen preko obraza.
isti pokret rukom dok ga sklanjam iza uha, na trik ili prevaru.
Pa vičem u sebi?
Zar se nismo rastali tijelom?
I uvijek za tim dođe tužan osmijeh,
nježan i ljekovit,
poput anđeoske prašine.
Uvijek isti oboren pogled,
uvijek zagrli šoljicu objema rukama,
kao da je čuva od vjetrova,
pa vičem u sebi;
Možda se nismo rastali dušom?

Uvijek želi da zna koji su posljednji stihovi
Stali u mali rokovnik
u unutarnjem džepu kaputa.
da ipak svoje nesavršenosti čitam dugo,
ne zato što volim svoje riječi
već volim njegove poglede.
Uvijek tako uzvišeno,
I sastajanje i rastajanje,
Poput vojnika,
Poput žene kojoj se vraća iz rata,
Ranjen ili živ.
Razvlačim te obične riječi,
I on uvijek kaže kako sam posebna,
kako u njegovom srcu nema nijednog milimetra za druge.
Razvlačim te obične riječi pa prećutim, još uvijek ne zna.
Ne zna da se na prvoj i posljednjoj stranici moje džepne
poezije, nalazi njegovo ime.
A rastali smo se, zar ne?
Jesmo.

Poput molitve, uvijek iste molitve,
Poput magije koja živi sve dok pišem.
Uvijek isti strah.
Uvijek dugi razgovori.
Uvijek nas vrijeme potkrada i odlazi.
Dok gledamo jedno drugom u oči,
Ne primjetimo kako kazaljke trpaju
sate u crnu torbu i bježe.
Kao da negdje nešto želi da otme nas,
Kao da se negdje neka sila boji
onoga što smo postali.
I tako se primiče, rastanak.

Ej! Ali ne zna rastanak
da nema tog đavola ni anđela,
Koji može to da mi uzme.
Koji može da uzme uzdah kad se prisjetim.
Koji može da uzme uspomene.

Uvijek isti izgovor,
nisam ja vrijedna.
Uvijek isto gorivo,
svih mojih ciljeva i snova,
i želja da on bude taj koji će biti očaran svime što mogu.
pa makar cijeli svijet mislio da sam klovn i budala.

Ej, ali ne zna rastanak,
da mogu nešto više,
da mogu čuvati ljude i kada odu.
Neka kažu da moja poezija ne vrijedi ništa,
nije ni pisana za njihove uši.
Ali tu čuvam sve rastanke svijeta.
I tebe.
Uvijek isti mrak kada hodamo,
skriveni pod krovovima i strehama.
Uvijek isti zagrljaj.
Svaki mi razmjesti kosti i organe,
I nista više nije na mjestu.
Pa se dugo sastavljam
Dok se vraćam kući.

Jesen uvijek miriše na rastanke.
Ali, kako je lijepo napraviti pauzu,
između svakog uzdaha dok se sjećam,
i biti svjestan da i moj grad sad diše isti zrak.
Kako je lijepo znati kad vrijeme donese nove generacije,
I kad nijedan čovjek ne bude pamtio moje ime,
da sam pisala o jednom rastanku,
kako sam tražila riječi koje će stati u ono što želim da priznam.
I neka ću drhtati na našim ulicama,
neka ću drhtati poput grane na vjetru nad koritom naše rijeke.
Neka će mi koljena biti mokra i nažuljana,
Neka ću plakati. Nema veze.
U mojim rastancima je svaki  čovjek bolji.
Uvijek isti sanjar,
Uvijek ista budala,
Uvijek isti pjesnik i sve što jesam.

Reče jednom neko;
Rastanak u kojem nijedno od vas ne ode osim tijelom,
najtužnija je vrsta dijeljenja u dvoje.

Ne brini se,
Ne znaju oni..
Da smo cijeli u mojim pjesmama….

Ajla Handžić  IIa

Comments are closed.

Promotivni Video

Radionica o nasilju nad...

Termin održavanja: ČET 12:10-12:55

Tri tešanjske srednje škole...

Termin održavanja: ČET 12:10-12:55

Etos konferencija u Sarajevu...

Termin održavanja: ČET 12:10-12:55

TUŽNI RASTANAK

Termin održavanja: ČET 12:10-12:55

LJUBAV PREMA KNJIGAMA

Termin održavanja: ČET 12:10-12:55