Dan škole Gimnazije „Musa Ćazim Ćatić“ Tešanj je i ove godine bio uvršten u dane Tešanjskog proljeća. Općina je tim povodom raspisala konkurs za najbolji literarni rad na temu: „Vjerni rob svoga grada i sevdaha“. Prvo mjesto osvojila je učenica IVa razreda Neira Hajrulahović, drugo mjesto pripalo je učeniku IIc razreda, Benjaminu Ramiću, a treće mjesto osvojila je Medina Hadžić, učenica IVb razreda.
Prvo mjesto (Nejra Hajrulahović)
Postoje imena koja ostaju ugravirana u kamenim stazama vremena i koja sanjare pod budnim nebom budućnosti. Decenije među mutnim glasovima, su provedene u svađi sa pravim vrijednostima života. Svi otkucaji pravog sevdaha su ostali nama u amanet da ih njegujemo. U gruboj magli oko naše srži, impulsi tih blagih, ali božanstvenih riječi pronalazili su put do naših srca- do tih nemirno očuvanih riznica u našim spokojnim tijelima… O Musa! Ti si stećak koji bdije nad našim gradom poput umnog stražara, iskristalizanog u svim nijansama dobrote i ljepote. U dubinama olujnog neba, tvoje riječi su plovile. Meteori i crne sjenke koje zlokobno prolijeću tim gorućim Univerzumom nisu bili dovoljni da se suprostave njima. Almanahu koji si posvetio ovom gradu. Našem Tešnju. Našoj Bosni. Ti si rob najčistije pjesničke slobode, odan eliksiru umnosti, kojim te život nagradio zbog talenta utkanog u sve sfere tvoje slobodne misli. Žestoka pustinjska oluja, koja ne poznaje nikakve horizonte uspomena hrli do visina svilenih snova. Znam da u nju, tek ponekad, zaluta zrno budnog razumijevanja, ali se poput treperave strijele razbije o nepomičnu gromadu sudbine. Svi mi nosimo Musin tečni pečat, koji je usklađen s našim damarima, ali koji se sužava kako naši životi dosežu svoj eksplozivni svršetak. Naše zjenice postaju teške pod naletom slika koje gledamo svaki dan. Zbog te izložbe koja postaje tek mozaik bezvrijednih komadića karaktera, smještene daleko od čari početaka… U gordoj zapuštenosti, gdje Juče ruši vidike, a Danas je odveć mutno za gledanje… O Pjesniče! Neka tvoj siloviti pogled i dalje tješi hitre zaokrete u mojoj krvi. Neka i dalje bdije nad gradom koji skriva tvoje iskonske tajne i krhotine tvog bezbrižnog djetinstva.
Drugo mjesto (Benjamin Ramić)
Mlađahan dođoh u ovaj grad. Zvuci Ezana me probudiše a Sunce se tek rađalo iznad Tešnja. Majka mi i ja doselili smo se ovdje poslije smrti moga babe. Zavolio sam ovaj grad i ljude u njemu. Hodao sam ja i po svijetu bijelom ali me sve vuklo nazad, sve nešto u mislima Tešanj. Da li su to ljudi, da li je to onaj jutarnji Ezan ili možda drugačiji zrak, ne znam, ali nešto me stalno vraćalo u Tešanj. Možda je to jednostavna ljubav prema gradu ili ljubav prema nečemu, nekome… Skrasio sam se u Tešnju. Posljednjih dana počeo sam se otuđivati od svijeta. Osjećam neku tjeskobu, neku neizlječivu. Utjehu mi pružaju pero i mastilo i ova tešanjska priroda. Naslikao bih ja tu prirodu kistom ali ne umijem. Meni Bog dade dara samo za slikanje sa riječima kojih ima sve više i više na mojim hartijama. Sve ove moje emocije čuje i osjeti zajedno sa mnom samo moja tišina i moje pjesme. I bokal pjani uzeh iz ruku ljudi neiskrenih i oholih misleći da će mi odgnati tjeskobu iz grudi. Pjesme su mi sve više i više tužnije a i zdravlje me ne služi. Prijatelji me se odriču a drugi ljudi me i ne gledaju. Šta uradih od sebe tugo i žalosti. Pjesme moje, samo vi me čujete i samo vi možete osjetiti ono što mi stvara bol i tugu. Samo vi živite ono što sam. Bliži mi se izgleda i kraj. A mlad sam Bože mili još sam poput rose koja cijeli Tešanj svake zore prekrije. Noćima ne spavam a sve manje sam u kući svojoj. Znadem svaku birtiju a i one mene. Više ni Ezani nisu k'o što su bili. I ne čujem ih od glasova koji su u meni, koji me hrane tugom i melanholijom. Osjećam da pišem svoje zadnje pjesme. Neka one ostave trag za mnom kada ne uspjeh za života svoga napraviti dobra. Ti, moj grade, neka tebi ostanu sve ove moje riječi slikane bolom i tugom. O Bože, Tebi na sedždu padam i kajem grijehe pred Tvojom dobrotom. Daj mi Bože snage makar da još par pjesama napišem i onda me uzmi. Kod Tebe će mojoj duši biti lahko. Ti Svevišnji, Ti mi olakšaj moje dane posljednje da ih provedem sa Tešnjom svojim. Posljednji put izađoh iz kuče svoje znajući da se vratiti više neću. Pjesme svoje ostavih, neka one na mene sjećaju. Prepuštam ti se sada Bože, uzmi me i olakšaj meni i mojoj duši. 37 ljeta proživih a Bog mi mir dade u Tešanjskoj zemlji i ostadoh vječnost tu jer je Tešanj dio mene a i ja sam dio njega.
Treće mjesto (Medina Hadžić)
Sinoć, dok sam sjedio razmišljao sam kako svako u sebi nosi jednog malog klauna, koji stavlja fasadu na lice, i koju ponekad nosimo pred drugim ljudima.Ostavljamo dojam sreće, i vedrine, a fasadu skidamo kada ostajemo sami. U mrkloj noći, pred ogledalom, ispod fasade otkrivamo nejasno,iskrivljeno,neshvatljivo i razmuljano lice.
Ah, gdje li je sada moja Đulizara? Ma sigurno vječni san snije, od ljepote njene i nebo se krije.
Ah, a moj Tešanj?! U sevdahu moja duša bila, zarobljena žarom grudnim,
slika Tešnja ostat će mi uvijek mila.
Ništa mi babo ostavio nije, da mi medom život sladi,
tužni sam pjesnik, sam na sebe grije, koji poput mrava samo radi, radi, radi.
I zato ne gledaj me ljepote ti tvoje, ne gledaj me jer duša mi se lomi,
K'o grančice na vjetru,vitla se srce moje, puno boli, k'o rana u soli.
Tešanj, mala varoš,jedna mala kolibica, vatra na ognjištu i poneka suza sa mog lica.
Sam na klupi sjedim i slušam, slušam kako se raspliću priče sa svih strana, u mojoj duši zvuci jeke,
ah, tako plače moja uvehla mladost rana.
Ja nijesam sanjar čovječijeg srca, ali u sevdahu moja ljubav vrca.
Ja nijesam sanjar čovječijeg daha, ali sam vjerni rob svoga grada.
Sva moja najčudnija putovanja, prevalio sam daleko kroz pustoš ove vjetrovite glave,
i tu su stali beskraji o kojima i neslutiš moj jedini grade.
