Kada je ova škola počela raditi bio sam pomoćnik direktora Osnovne škole ¨Huso Hodžić¨u Tešnju, Jukić Milenka koji je, čini mi se, bio prvi rukovodilac ove škole. On će 1992.godine postati i njen profesionalni direktor, a ja direktor Osnovne škole umjesto njega. Iako se tada nije tako nazivala ova gimnazija je bila Viša po naslijeđenim nazivima od prije II svjetskog rata kada su postojale tzv. građanske škole niže realne gimnazije (prva četiri razreda) i više gimnazije, klasične sa latinskim i grčkim jezikom ili realne sa drugim programom poslije čijeg završetka i polaganja završnog ispita se moglo ići na više škole ili fakultete. U ovoj Višoj gimnaziji ja sam u I razredu predavao srpskohrvatski jezik. Pošto sam imao završenu višu pedagošku školu nisam imao ni blizu sva potrebna znanja za rad pa sam se morao mnogo truditi da kvalitetno predajem. Koliko sam u tome uspijevao uz gotovo potpuni nedostatak udžbenika iz teorijeknjiževnosti to bi mogli reći sami učenici te prve generacije. Poslije toga sam ovoj generaciji kao apsolvent visoke škole političkih nauka, a zaposlen kao direktor Osnovne Škole predavao filozofiju i sociologiju čini mi se neko vrijeme i psihologiju. Veoma mnogo sam radio da učenicima prenesem ne samo što više znanja nego i sa ih osposobim da razmišljaju i samostalno donose zaključke. Znam da sam uvijek bio strog nastavnik, mnogo tražio od učenika, ali i nastojao da im što više dam i u nastavnom i vannastavno radu. Ta prva generacija je bila izuzetno dobro. Nekoliko učenika se posebno isticalo. Ne znam da je kasnije neko od njih pokazao posebno loše ljudske kvalitete kojih bi ta generacija, i mi koji smo ih učili morali da se stidimo. Danas su to ljudi pred penzijom ili već u penziji i meni ih je drago susresti, iako nisam uvijek siguran kojoj baš generaciji pripadaju, jer sam u Gimnaziji predavao kasnije. U 1971.godini pokrenuo sam akciji da udružimo Školu sa praktičnom obukom, koju sam ja formirao i prilično dobro opremio, alatom i mašinama za praktičnu obuku u mentalnoj struci (tokari, glodači, alatničari i dr.) sa Gimnazijom. Cilj je bio da se iskoristi profesorski kadar koji je Gimnazija imala, a Škola sa praktičnom obukom nije, a sa druge strane, da se iskoriste bogata financijska sredstva Škole sa praktičnom obukom i njene opreme. Tada, u vremenu od 1971.-1975. godine samo u Gimnaziji nabavili audiovizualni kabinet za učenje stranih jezika kakav nadaleko nije imala nijedna škola, osposobili hemijski i fizički kabinet i sl. i prešli potpuno na kabinetsku nastavu, što je imalo i velikih prednosti i nedostataka. Gimnazija je tada imala dobar profesorski kadar (pogotovo domaći: Tahirović Nijaz, matematičar, Ajanović Amira, hemičar i dr.), ali povremeno smo dobivali loše profesore, ljude sa strane. 1975.godine napustio sam Srednjoškolski centar i Gimnaziju i ne bih želio pisati o tome što je i kako je kasnije bilo sa ovom školom. Mogu sam reći da je od prvih dana, kada je Gimnazija radila u kafani Vatrogasnog doma, kasnije srušenog da bi se na njegovom mjestu napravio Zanatski centar na Karauli, ova škola prešla veliki i značajan put. Uz povremene oscilacije u kvalitetu ona je davala podlogu za formiranje sloga inteligencije općine Tešanj, što će vremenom dovesti do toga da je ova naša općina pred rat 1992.godine imala preko 1.000 visokoškolovanih ljudi, što je neuporedivo sa vremenom prije II svjetskog rata, pa čak i sa periodom 1954-1957.godine kada su u naš Tešanj počeli pristizati prvi malobrojni domaći visokoškolovani kadrovi. Značaj Gimnazije i jest prvenstveno u tome. Pored profesorskih i drugih kadrova koji su u njoj radili dugi niz godina i koji zaslužuju oni ljdi u tadašnjoj narodnoj sociolističkoj vlasti koji su rano sagledali značaj ovake škole, ali i svi građani naše općine koji su vrlo dugo iza II svjetskog rata loše živjeli, svim srcem podržavali rad i opstanak Gimnazije i za nju bili spremni izdvojiti potrebna finansijska sredstva.
