Povodom obilježavanja 140.godina od rođenja velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatić objavljen je peti po redu književni konkurs Kulturnog udruženja ,,Musa Ćazim Ćatić” za najbolje neobjavljene pjesme u kategoriji učenika osnovnih i srednjih škola na području Odžaka i Tešnja. Učenici Gimnazije ,,Musa Ćazim Ćatić” Tešanj su, kao i prethodnih godina, učestvovali na ovom konkursu i u kategoriji srednjih škola osvojili prva dva mjesta, a treće mjesto naš učenik dijeli sa učenicom iz Odžaka.
- Harun Bajrić (2b razred), ”Budim je”
- Ajla Handžić (2a razred), ”Tužni rastanak”
- Ahmed Okić (1d razred), ”Samo moja”
U uži izbor ušle su još četiri pjesme od naših učenika:
Medina Šišić (4c razred) ”Tmina”,
Ćamil Katica (4c razred) ”Možda”,
Ajla Hodžić (1d razred) ”Ljudskost”,
Zarfa Hadžimujić (4b razred) ”Mjesečev put”.
Sve pohvale i čestitke našim dragim učenicima.
- Harun Bajrić
BUDIM JE…
Budim je
Zbog krvavog izlaska sunca
Budim je
Zbog napola pojedenih pahuljica
Jedne uvehle ruže i papirića
Na kojem piše volim te
Budim je
Zbog napola pročitane knjige
U kojoj je posljednja stranica iskinuta
Jer zašto će nam kraj
Kada možemo biti ovdje,
Danas, sutra, vječni.
Budim je
Zbog vječnosti naše
Koju ćemo proživjeti skupa
Budim je
Zbog sitnih malih razloga
Nebitnih za smrtnika.
Budim je zbog
Bašte u jesenjim bojama
Budim je zbog
Prirode
Koja maše svojim bojama
Kao vojnici zastavama.
Ali uzalud
Sve je već viđeno
Sve već zna
Uzalud je budim.
I onda ona ustaje
Scena prva
Život moj počinje
Čuje me kako opet iznova i iznova
Govorim Miljkovićeve stihove pjesme
Uzalud je budim
I ona tada progovara.
Scena druga
Nesnenim glasom mi govoriš
Da sam budala da svako buđenje
Želiš proživjeti još jednom
I jednom
Da svako jutro želiš gledati
Izlazak krvavog sunca sa mnom
Da želiš uvijek onu istu porukicu
Istu uvehnulu ružu i napola pojedene pahuljice.
Scena treća
Zaljubio sam se
U tebe
Jednim pogledom
I svako buđenje Miljkoviću nije uzalud
Ptice plaču za vječnošću koju imamo
2.Ajla Handžić
TUŽNI RASTANAK
Sto u ćošku pod brezama,
Upetljani mirisi kafe, čaja.
Jesen uvijek miriše na rastanke.
Jedva osjetljivi prsti prijeđu mi preko dlanova i povuku se.
Jesen uvijek miriše na stara pitanja; kako si?
Uvijek ista laž, ponekad istina; dobro, pišem.
Uvijek isti odbjegli pramen preko obraza.
Isti pokret rukom dok ga sklanjam iza uha, na trik ili prevaru.
Pa vičem u sebi?
Zar se nismo rastali tijelom?
I uvijek za tim dođe tužan osmijeh,
nježan i ljekovit,
poput anđeoske prašine.
Uvijek isti oboren pogled,
uvijek zagrli šoljicu objema rukama,
kao da je čuva od vjetrova,
pa vičem u sebi;
Možda se nismo rastali dušom?
Uvijek želi da zna koji su posljednji stihovi
Stali u mali rokovnik
u unutarnjem džepu kaputa.
Da ipak svoje nesavršenosti čitam dugo,
ne zato što volim svoje riječi
već volim njegove poglede.
Uvijek tako uzvišeno,
I sastajanje i rastajanje,
Poput vojnika,
Poput žene kojoj se vraća iz rata,
Ranjen ili živ.
Razvlačim te obične riječi,
I on uvijek kaže kako sam posebna,
kako u njegovom srcu nema nijednog milimetra za druge.
Razvlačim te obične riječi pa prećutim, još uvijek ne zna.
Ne zna da se na prvoj i posljednjoj stranici moje džepne
poezije, nalazi njegovo ime.
A rastali smo se, zar ne?
Jesmo.
Poput molitve, uvijek iste molitve,
Poput magije koja živi sve dok pišem.
Uvijek isti strah.
Uvijek dugi razgovori.
Uvijek nas vrijeme potkrada i odlazi.
Dok gledamo jedno drugom u oči,
Ne primjetimo kako kazaljke trpaju
sate u crnu torbu i bježe.
Kao da negdje nešto želi da otme nas,
Kao da se negdje neka sila boji
onoga što smo postali.
I tako se primiče, rastanak.
Ej! Ali ne zna rastanak
da nema tog đavola ni anđela,
Koji može to da mi uzme.
Koji može da uzme uzdah kad se prisjetim.
Koji može da uzme uspomene.
Uvijek isti izgovor,
nisam ja vrijedna.
Uvijek isto gorivo,
svih mojih ciljeva i snova,
i želja da on bude taj koji će biti očaran svime što mogu
pa makar cijeli svijet mislio da sam klovn i budala.
Ej, ali ne zna rastanak,
da mogu nešto više,
da mogu čuvati ljude i kada odu.
Neka kažu da moja poezija ne vrijedi ništa,
nije ni pisana za njihove uši.
Ali tu čuvam sve rastanke svijeta.
I tebe.
Uvijek isti mrak kada hodamo,
skriveni pod krovovima i strehama.
Uvijek isti zagrljaj.
Svaki mi razmjesti kosti i organe,
I nista više nije na mjestu.
Pa se dugo sastavljam
Dok se vraćam kući.
Jesen uvijek miriše na rastanke.
Ali, kako je lijepo napraviti pauzu,
između svakog uzdaha dok se sjećam,
i biti svjestan da i moj grad sad diše isti zrak.
Kako je lijepo znati kad vrijeme donese nove generacije,
I kad nijedan čovjek ne bude pamtio moje ime,
da sam pisala o jednom rastanku,
kako sam tražila riječi koje će stati u ono što želim da priznam.
I neka ću drhtati na našim ulicama,
neka ću drhtati poput grane na vjetru nad koritom naše rijeke.
Neka će mi koljena biti mokra i nažuljana,
Neka ću plakati. Nema veze.
U mojim rastancima je svaki čovjek bolji.
Uvijek isti sanjar,
Uvijek ista budala,
Uvijek isti pjesnik i sve što jesam.
Reče jednom neko;
Rastanak u kojem nijedno od vas ne ode osim tijelom,
najtužnija je vrsta dijeljenja u dvoje.
Ne brini se,
Ne znaju oni..
Da smo cijeli u mojim pjesmama….
3.Ahmed Okić
SAMO MOJA
Nisam je zavolio zbog
njezinog dobrog tijela.
Zavolio sam je zbog
toga što to ne ističe.
Nisam je zavolio zbog
njezinih bijelih zuba.
Zavolio sam je
jer mi je upućivala
najljepši osmijeh
na svijetu.
Zavolio sam je zbog
njezine ljubavi prema knjigama.
Zavolio sam je zbog
njezine pametne glave
čiste duše
vjere u Boga.
Zavolio sam je zbog
njezina načina pričanja.
Nisam je zavolio zbog
njezinih plavih očiju
zavolio sam je zbog
načina na koje su me
te njezine oči gledale.
Nisam je zavolio zbog
njezina glasa
nego načina na koji mi
kaže: „ljubavi“.
Zavoli sam je takvu
kakva je
vjerna i iskrena.
Moja malena.
