Naš brodolom života
Davne 2010. godine, bijaše konstruisan gigantski brod predviđen samo i isključivo, za prekookeanska putovanja. Dadoše mu ime “IV-A” i ugraviraše zlatnim slovima na mramornoj pločici “JEZIČARI”. Prvo putovanje je bilo veoma turbulentno. Kroz oluje navikavanja i preko struja koje su nosile olupine ocjena, brod je plovio odupirući se svemu.
A bilo je zaista teško!
Preko 10 predmeta, iza 7 listova dnevnika znao je brod zalutati među rubrike gdje bi ga ponekad uknjižili zbog “kašnjenja”. Ali, ne! – Ta, brod nikad nije kasnio, on je samo dolazio u SVOJE vrijeme, ono koje je on smatrao najpodobnijim. Vrijeme uznemirene tinejdžerske ludosti, u eri procvjetale mladosti. Posada se u početku navikavala na putovanje, ali sada (pred kraj ovog finalnog putovanja) bočice sreće i radosti, tolerancije i mira bivaju ispijene do kraja. Došlo vrijeme da se napune zalihe – samo u nekom drugom vremenu, na nekim drugim morima, uz neki novi (NIKAD OVAKO DRAGI) sastav. A sada malo o posadi …
Brod je zadnju godinu dana vodila naša raspjevana kapetanica te zajedno uz svog veoma marljivog asistenta vodila brod prema sunčanim horizontima. Pored njega, još pet uzornih masculinuma, mornara nemirne duše i uzbrkanog srca čuvali su naš brod od svakavih nedaća. Bilo je vremena kada su sitni cunamiji potresali Južna mora kojima smo plovili, ali bez brige, bili smo naoružani upornošću. Djevojke, ukupno nas 18, pored kapetanice, redovno smo plele mreže znanja, svakodnevno ubirući odličan ulov (ako se izuzme poneka monsunska kiša iz predjela Matematičke visoravni). Latinske grebene nismo rado zaobilazili, zbog sirena koje su nas tako jako dozivale, ali s obzirom da su one pjevale 12 nastavaka po deklinaciji, nekad i više nismo imali previše vremena za zadržavanje. Putovanje nas je dovelo do morskog labirinta bosanskog, engleskog, francuskog i njemačkog jezika, pa bismo nekad i zalutali u razne sfere navedenih jezika, miksirajući nastavke i vremena. Sve to bi dodatno očarale filozofske sante s kojim se naš brod znao sudariti, no dodatne štete, osim referata koji nisu preživjeli čas – NIJE BILO! U naš brodski dnevnik treba uvrstiti i sedmični tjelesni i zdravstveni odgoj koji nas je edukovao na poseban način koji ćemo mi (DEFINITIVNO!) pamtiti.
I tako smo došli do konačne luke, sunce naše zajednice će ubrzo zaći, a čvorovi našeg prijateljstva će i dalje ostati povezani. Autorica ovog teksta ostat će pored svog dvogleda kojim će zuriti u beskonačnost vremena, ali će se uvijek vraćati spisu o brodu uspomena koji je bio epicentar svih njenih misli.
Neira Hajrulahović
