– Prva u dnevniku s kojom ćemo počet’,
ovu divnu pjesmu o razredu našem.
Djevojka koja ima divan glasić,
naravno, to je Anela Bašić
– Nakon nje ide, historije “znalac”,
nije malac, nego naša Amela Bećarac.
– Treća po redu, uvijek ledeni čaj srka,
ime joj je Adna Brka.
– Evo i iz Miljanovaca, jedna lijepa i fina.
Pa zna se tko je? To je Durak Berina.
– U dnevniku peti, a prvo muško.
Uz harmoniku matematiku svira na BIS, to je Elezović Enis.
– Umjetnost mu je jača strana, razreda predsjednik pokoja i mana.
Pokušava da uspostavi među nama red i mir, a on je Galijašević Damir.
– Iz zadnje klupe izviruje košarkaš frend,
naš Hadžić Abdussamed.
– Čim je došla u razred, u prvu je klupu sjela.
Sa Juga iz Koprivaca, Halilović Amela.
– Slika, crta, umjetnička je vila.
Njeno ime je Hundur Amila.
– Niska, mala, fina.
Naša Ibrahimkadić Amina.
– Za matematiku je “tata-mata”, ide mu k'o salata.
Ljut je k'o RIS, Kantić Faris.
– Sljedeći je “zwei” Kantić
Tarik se zove, i oba u sportu plove.
– Apoteka mu je bliska, a oko igrica uvijek mu je stiska.
Kad ostari, imaće lijekove, maze i med, da ne bude sjed, naš Kazaz Ahmed.
– Krdžalić Maida, uopšte nije krila,
da se ovog proljeća, do ušiju zaljubila.
– Visoka, vitka i mila, u treću klupu je sjela.
I njeno ime je Ljevaković Ajsela.
– Mahmutović Mirza, na engleskom se uvijek trza.
Tih i miran, al’ k'o drug uvijek je biran.
– Jezici joj idu k'o od šale.
Al’ joj je Bogme draža slatka pita. Pa zna se ko je!?
Naša Mujkanović Kanita.
– Maglić Džemila, Jelašanka je prava.
Javlja se iz ćoška, i kaže da voli više Borac od Toška.
– Svu ovu priču je zakuhala Medarić Merisa.
Ali ljutnje nema, sve je ovo šala mala, i uz pokoju anegdotu.
I s ovim sigurno nećemo dobiti na lotu.
A o meni se nema puno šta za reći, nit’ znam kuhat’, nit’ znam peći.
– Mehinović Azra, djevojka iz Doboj Juga.
Plavih očiju i smeđe kose, sa cvijetom u ruci od jutarnje rose.
– Mujčinović Amila, dobila je krila.
Kada je u hodniku s “medicinom” bila.
– Omić Sakib, u razredi glavni je za šalu, da li veliku ili malu.
Ideje mu frckaju k'o iskre, kad’ provali po zazredu nastanu kriske.
– A sada je na redu, djevojka fina i mirna.
Petica se ne zna broj, a ni njihov kroj.
Nikad’ se ne zna šta ona smijera, a ta tiha djevojka je Pobrić Nejra.
– Kada hoda, skače. Fizika i matematika su za njega malo mače.
Taj nasmijani momak fin, ma to je naš Redžić Edin.
– Roša Elma, djevojčica je mala.
Ne zna za riječ “šala”, ali je drugarica prava.
– Ruštić Haris, sa folklorom dobro stoji, ali jelo kao prvo broji.
Zovemo ga “ruž”, i spor je k'o puž.
Za ostalo puno ne pita, voli po čaršiji puno da skita.
– Almir Saltagić, je za sve “tata-mata”, pa čak i s pravom barata.
Baciš ga na glavu, on na noge skače.
Pravo je muško, nikad ne plače!
– Šaranović Ahmed, sa Krndije nam stiže.
Naočale nosi, kao profesor pravi.
Bog sami zna šta je njemu u glavi.
– Do zida, iz druge glupe, bujne kose i vedrog lica.
Terzić Ilma, naša je ljupka djevojčica.
– Turkeš Nejla, tiha i umiljata mala.
Mamina je lutkica prava.
– Zadnji u dnevniku, Smailbegović Sadik.
Uvijek otkačen i lud, ali ne pokazuje nikakav trud.
– UZ NAS OSJEĆA BAŠ KAO MLAD, NAŠ RAZREDNIK MULAHUSEINOVIĆ NEDŽAD.
– I na kraju ove priče, da se ne zaboravi osoba, koja je, uvijek tu uz nas, kao veliki spas. Naša profesorica mila, Prnjavorac Amela.
